My Blog

Blog

  • Zašto su bosanskohercegovačke planine posebne u Evropi?

    Zašto su bosanskohercegovačke planine posebne u Evropi?

    Postoji trenutak na planini kada shvatiš da si – napokon – sam. Ne “sam” u onom dramatičnom smislu, nego onako lijepo, oslobađajuće sam. Nema žičara koje zuje iznad glave, nema redova za fotografiju na vrhu, nema ni signala da te podsjeti da
    postoji svijet ispod oblaka. Samo ti, vjetar i planina koja ne pokušava da bude ništa drugo osim baš to – planina.

    Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu.

    Ovdje planine nisu uređene da ti budu “lake”. One nisu dizajnirane za savršen Instagram kadar, niti imaju potrebu da te impresioniraju na prvi pogled. Umjesto toga, puste te da ih upoznaš polako. Kao starog, pomalo tvrdoglavog prijatelja. I upravo u tome je njihova čar.

    Planine koje te ne maze

    Ako si ikada planinario po popularnim evropskim destinacijama, znaš taj osjećaj: uređene staze, jasno označeni putevi, kafić na svakih sat vremena. Lijepo, ali… predvidivo. U Bosni i Hercegovini, planina će te ponekad natjerati da zastaneš i zapitaš se: “Jesam li na pravom putu?” (spoiler: vjerovatno jesi… ili nisi – i to je dio avanture). Staze su često divlje, kamen pod nogama ne pita za dozvolu, a vremenski uslovi znaju promijeniti raspoloženje brže nego što kažeš rezervna jakna. Ali zauzvrat dobiješ nešto što je u Evropi postalo rijetkost – osjećaj istraživanja. Ne hodaš tuđim tragovima. Stvaraš svoje.

    Tišina koja govori

    Jedna od prvih stvari koje primijetiš je tišina. Ne ona neugodna, nego duboka, gusta tišina koja ima težinu. Nema konstantnog šuma ljudi, nema buke infrastrukture. Samo povremeni zvuk vjetra, šuštanje trave ili daleki odjek nekog kamena koji se otkotrlja niz padinu. U toj tišini počneš primjećivati sitnice: kako miriše zemlja nakon kiše, kako sunce mijenja boju stijena, kako se horizont širi bez ikakvih prepreka. I shvatiš da planina ovdje ne pokušava da te zabavi. Ona te jednostavno – uspori.

    Divljina koja još uvijek diše

    Ovdje priroda nije dekoracija. Ona je glavni lik. Šume najčešće nisu “uređene”, nego žive. Rijeke ne teku kroz betonske kanale, nego kroz kanjone koje su same iscrtale. A negdje tamo, gdje ne ide svaka staza, žive i oni koji su odavno nestali iz većine Evrope – medvjedi, vukovi, risovi. Nećeš ih nužno vidjeti (i možda je bolje tako), ali sama činjenica da su tu mijenja način na koji doživljavaš prostor. Podsjeti te da nisi gospodar prirode, nego si tu gost.
    I to je osvježavajuće.

    Planinarenje kao susret, ne usluga

    U planinarskim domovima širom zemlje nećeš naći luksuz. Ali hoćeš nešto što se ne može rezervisati online – iskrenu dobrodošlicu. Tu se razgovori vode bez žurbe, kafa traje duže nego što si planirao, a neko će ti uvijek ispričati priču o stazi kojom tek treba da kreneš. Ili će ti jednostavno reći: “Polako, ima vremena.” I zaista – ima. Planinarenje ovdje nije proizvod koji konzumiraš. To je iskustvo koje dijeliš.

    Nije za svakoga – i baš zato jeste!

    Budimo realni: ove planine nisu za svakoga. Ako tražiš savršeno označene rute, stalnu povezanost i sigurnost na svakom koraku – možda će ti biti izazovne. Ali ako tražiš osjećaj slobode, malo neizvjesnosti i mnogo autentičnosti – teško ćeš naći bolje mjesto.
    Jer ovdje planina nije kulisa. Ona je partner u avanturi. Nekad zahtjevan, nekad tvrdoglav, ali uvijek iskren.

    Slobodna zona (u pravom smislu)

    Možda je upravo to razlog zašto se planinari stalno vraćaju ovim krajevima. Ne zbog najviših vrhova, niti zbog spektakularnih sadržaja, nego zbog osjećaja. Osjećaja da si negdje gdje stvari još uvijek nisu izgubljene u masi. Gdje priroda ima prostora da bude divlja, a čovjek prostora da bude – slobodan. I zato, sljedeći put kada poželiš planinu, zapitaj se: želiš li izlet ili avanturu? Ako je odgovor ovo drugo – znaš gdje treba da ideš.

    Vidimo se na stazi.

  • Deset tura, deset pjesama: kad brdo dobije svoj refren

    Deset tura, deset pjesama: kad brdo dobije svoj refren

    Piše: Amrudin Ćatić

    Svaka naša tura, kada se prisjetiš, ima svoju pjesmu. Ne biramo je mi, ona se sama uključi, obično u kombiju, kad neko započne, pa svi nastavimo. I onda shvatiš da pola repertoara s radija osamdesetih i devedesetih savršeno opisuje šta nam se dešava na stazi.

    Deset tura, deset pjesama.

    Romanija → Halid Bešlić – „Romanija”

    Počinjemo od najlakšeg para, jer nam ga je Halid poklonio gotovog. Kad idemo na Romaniju, pjesma je već tu, ona ista u kojoj čovjek doziva planinsku vilu i čezne za povratkom kući. Pola ekipe je zna napamet, druga polovina nauči do povratka. Penješ se onom planinom o kojoj cijela država pjeva decenijama, i refren ti sam dolazi na usta. Ima tura kojima moraš smišljati muziku. Romaniji ne moraš. Halid je odradio posao prije nas.

    Falš vrhovi → Dino Merlin – „Sve je laž”

    Onaj lik što na svakom usponu tvrdi „evo, blizu smo, još malo” zaslužuje svoju himnu, i to je Merlinova „Sve je laž”. Jer jeste. Svako „evo vrha” je laž, svaka „prečica” je laž, ono „lagana turica” iz najave u Viber grupi, najveća laž od svih. Na Visočici nas je tako lagao tri puta za redom i svaki put smo mu povjerovali. Kada ti sljedeći put neko kaže da je vrh iza onog brda, u glavi pusti Dinu. Sve je laž.

    Vrh bez vidika → SMS – „Dobrodošla, tugo”

    Stigneš na vrh, a gore, ništa. Magla ko mlijeko, vjetar, nula panorame i onaj osjećaj praznine za koji grupa SMS ima tačan naziv: „Dobrodošla, tugo”. Cijeli dan se penješ zbog pogleda
    kojeg nema. Slikaš sivilo da imaš dokaz da si bio gore. Vrh iznad oblaka nas je tako dočekao prošle jeseni, došli smo, a gore nas je čekala samo tuga iz refrena. Ali eto, i to je dio ugovora. Ponekad platiš kartu za film koji se ne prikazuje.

    Brutalan uspon → Al’ Dino – „Sve će ovo jednom proći”

    Postoji uspon na kojem prestaneš pričati. Onaj ljuti dio pred vrhom Maglića, gdje se ide gotovo četveronoške i gdje svako u sebi ponavlja istu mantru, a Al’ Dino joj je dao melodiju: Sve će ovo jednom proći. I prođe. Noge gore, pluća u grlu, a ti grebeš naprijed jer znaš da svaki uspon ima kraj. Kad konačno izađeš na ravno, ono olakšanje vrijedi svake sekunde muke. Al’ Dino je, ispostavlja se, pisao o planinarenju. Samo to nije znao.

    Najduža tura → Macbeth – „Odlazim daleko”

    Neke ture nisu šetnja, nego selidba. Kreneš po mraku, voziš se dva i po sata, pa hodaš dok ti se ne učini da si napustio državu, čista Macbethova „Odlazim daleko”. Visočica je takva: odlaziš toliko daleko od svega da na pola dana zaboraviš da postoji asfalt, signal i normalan život. Telefon nema mrežu, glava nema briga. Vratiš se tek pred mrak, prljav i sretan, kao da si bio na drugom kontinentu. A bio si na tri sata od Sarajeva.

    Onaj koji pozira → Edwin Po – „Ljubiću noćas”

    Svaka ekipa ima jednog ili jednu koji/a svaki vrh tretira ko modnu reviju. Skine majicu na minus pet, namjesti kosu, traži da ga/je slikaš iz tri ugla „dok je svjetlo dobro”. Njemu/njoj pripada Edwin Po i „Ljubiću noćas”, ona ista uz čiji je spot pola države devedesetih uzdisalo. Naši modeli imaju stotinu fotki s vrha i nijednu na kojoj nosi ruksak. Ali priznajmo, baš te fotke završe kao naslovna fotka u Viber grupi. Sujeta, ispada, ima svoju funkciju. Šala, šala!

    Strmi silazak → Seven Up – „Daj spusti se”

    Devedesete, tinejdžeri, Seven Up i „Daj spusti se”. Mi tu pjesmu pjevamo u sasvim drugom kontekstu, kad neko zablokira na strmom silasku, ukopa se nad nizbrdicom i neće ni naprijed ni nazad. I onda cijela grupa, kao nekad fanovi pred binom, uglas moli: Daj spusti se. Spusti se, molim te, da stignemo do mraka. Jednom smo tako na Igmanu nekoga nagovarali pola sata. Sišao je, na kraju. Tinejdžerski bend je, ispada, pisao uputstva za planinare.

    Tip s rakijom → Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”

    Dolazimo do najopasnijeg para. Tip s rakijom i Plavi Orkestar – „Bolje biti pijan nego star”. Flašica izađe na vrhu, „samo da nazdravimo”, i taman kad pomisliš da je sve pod kontrolom,
    krene priča o tome kako smo mladi dok god se penjemo. Naš barmen s nadmorske visine tu pjesmu shvata malo previše doslovno. Veterani mu sekundiraju. Mladost se, izgleda, ne
    mjeri godinama nego brojem tura, i nažalost, ponekad i brojem čašica. Šalimo se, okej je sve.

    Tura po kiši → Crvena Jabuka – „Bježi kišo s prozora”

    Pa ona tura kad lije kiša k’o u priči. Cijeli dan moliš nebo isto što i Crvena Jabuka: bježi, kišo. Gojzerice pune vode, najava je govorila „moguća kratka kiša”, a kiša pada sedam sati i pamti se godinama. Ona po kiši na Visočici je danas legenda, bili smo mokri do kostiju, a nazad svi pjevali baš tu pjesmu, cvokoćući. Najgore vrijeme, najljepša uspomena. Crvena Jabuka je za to imala refren spreman trideset godina ranije.

    Trebević → Kemal Monteno – „Sarajevo, ljubavi moja”

    I za kraj, najljepši par. Trebević, ona klupa s koje se vidi cijeli grad kako leži u kotlini. Sjedneš, izvadiš termos, i niko ništa ne mora reći, jer je Kemal sve već rekao u pjesmi „Sarajevo ljubavi moja”. Cijeli grad pod tobom, dim iz dimnjaka, Miljacka negdje dolje. To
    nije vrh zbog visine. To je vrh zbog pogleda na vlastiti život odozgo. Neke pjesme ne pjevaš. Samo gledaš grad i pustiš da ti se vrti u glavi. (Trebević je usput i tura koju predlažemo za prvi put – ako ti je ovo prva tura, počni baš odavde: tvoja prva tura,
    bez stida    ).

    A sljedeća tura? Njena pjesma već svira negdje na radiju, samo je još ne znamo. Možda bude Halid, možda neki stari hit koji niko nije čuo godinama pa svi zaurlamo u putu. To se ne zna unaprijed. Provjeri kada je sljedeća tura i donesi glas. Refren ćemo zajedno.
    I da, ukoliko bi želio/željela da pjevaš u jednoj od naših majica, pogledaj naš Merch.

  • Tvoja prva tura sa Slobodnom Zonom – bez stida

    Tvoja prva tura sa Slobodnom Zonom – bez stida

    Piše: Amrudin Ćatić

    Znamo taj osjećaj. Otvoriš slike s prošle ture, neko se smije na vrhu, magla se vuče ispod vesele grupe, termosica kruži uokolo, i nešto te povuče. Hoćeš i ti tu, na svoju prvu planinarsku turu. A onda ti glava za pet sekundi nađe deset razloga zašto baš ti ne možeš. Nije problem u planini. Problem je u tih deset razloga, pa hajde da ih raščistimo jedan po jedan, iskreno, bez tepanja.

    „Nisam dovoljno fit, neću izdržati”

    Prvo i najvažnije: niko ne trči. Tempo na lakšoj turi je obično hodanje s pauzama, staneš kada ti fali daha, napiješ se vode, nastaviš. Idemo brzinom najsporijeg u koloni, ne najbržeg. To nije lijepa rečenica za blog, to je pravilo. Na začelju uvijek ide jedna iskusnija osoba, i jedini posao te osobe jeste da niko ne ostane sam i da se ne žuri. Treba ti pet pauza? Staneš pet puta, niko te neće požurivati. Tura koju predlažemo za prvi put je vrh Trebevića – Sofa, 1.629m, ali pametno: žičarom se popneš do Vidikovca, pa odatle ideš pješke do vrha i nazad. To je oko 6-7km hoda i nekih 500 metara uspona. Nećemo ti lagati da je ravno, jeste pravi uspon, ali blag, razbijen na dva sata laganog tempa s pauzama. Ko se kreće koliko-toliko, prijeđe ga bez drame. A šuma i pogled na grad odozgo vrijede svakog koraka.

    „Smetat ću svima, svi se znaju, a ja ne znam nikoga”

    Tačno je, svi se znaju. I svako od njih je jednom stajao ispred svog auta na okupljanju prvi put, ne poznavajući nijedno lice. Šta se stvarno desi: za prvih pola sata neko te pita odakle si i čime se baviš, a do vrha već imaš dva-tri nova broja u telefonu i profila na Instagramu. Na novu osobu u grupi se ovdje najviše pazi, ne gledamo kroz prste, nego obrnuto, gostu je uvijek mjesto uz vatru. Nećeš nikoga usporiti time što si novi. Usporit ćeš ekipu jedino ako prešutiš da ti treba pauza, pa onda stisneš zube i klekneš na pola. Zato ne šuti. Reci.

    „Koliko me to sve košta?”

    Da budemo konkretni, bez sitnih slova, za tebe koji se tek dvoumiš: učlanjenje je trenutno zatvoreno i otvara se ponovo u januaru 2027. godine. Za tebe to znači nula obaveza. Ne moraš se učlaniti, ne moraš ništa potpisati, jednostavno dođeš na narednu turu kao gost i platiš samo za taj dan. Toliko. Idealno za prvi put: probaš, vidiš je li ti to uopće zanimljivo, a bit će vjeruj nam!

    A kada se učlanjenje otvori, i ako poželiš ostati, ni tada ne košta mnogo. Članarina kreće od 35 KM godišnje za odrasle osobe (20 KM za maloljetne), uz jednokratnih 5 KM za člansku iskaznicu Planinarskog saveza FBiH koja vrijedi pet godina i priznata je kod svih planinarskih društava, pa vrijedi i ako odlučiš negdje sam da kreneš. Paketi pri tome nisu samo papir: u njih su uračunate besplatne ture, pa ti se taj iznos za članstvo brzo vrati ako redovno ideš. Pakete i pogodnosti možeš da vidiš ovdje. Nema skrivenih nameta i nema opreme koju moraš kupiti da bi te primili.

    „Izgubit ću cijeli dan, kada se vraćam kući?”

    Realno: laka tura pojede pola dana, nikako cijeli dan. Polazak je rano ujutro, na lakšoj turi se vraćaš u grad oko 15h, taman da ti ostane i pola subote za sve drugo (ture su obično organizovane vikendom). Znaš unaprijed kada krećemo i kada smo nazad, ne ostavljamo te da nagađaš hoćeš li stići na nešto što imaš zakazano popodne. Niko te ne drži na planini duže nego što je dogovoreno.

    „Šta ako odustanem na pola?”

    Možda je ovo i najveći strah novih članova, pa evo direktno: neće te niko ostaviti na planini. Tačka. Ako ti je dosta, kažeš vodiču i desi se jedna od dvije stvari: ili napravimo dužu pauzu pa kreneš dalje kada ti se vrati snaga, ili se neko od ekipe okrene s tobom i polako silazite zajedno nazad. Nikada sam, nikada „snađi se”. To nije ljubaznost koju ti činimo, to je osnovno pravilo, grupa se ne cijepa tako da neko ostane bez pratnje. Odustati nije sramota. To je normalna odluka koju donese svako ponekad, i niko je poslije za
    stolom neće spominjati.

    „Nemam opremu!”

    Najveća zabluda od svih. Za prvu laku turu ne treba ti ništa što košta mnogo. Treba ti: starije gojzerice u kojima ti je stvarno udobno, slojevita odjeća, majica, dukserica, vjetrovka, da se
    možeš skidati i oblačiti kako se mijenja vrijeme, litar do litar i po vode, nešto za pojesti, i kapa ako je svježije. To je sve. Nemoj sad kupovati gojzerice od tri stotine maraka. Nemoj kupovati štapove. Nemoj ruksak za ekspediciju. Sve to se kupuje kasnije, ako uopće nastaviš i tek kada vidiš šta baš tebi treba. (Kada za to dođe vrijeme, pročitaj poseban tekst koji smo napisali o tome šta zaista
    vrijedi kupiti, a šta ti prodavac podvaljuje    ). Za prvi put, ono što već
    imaš u ormaru je sasvim dovoljno.

    „Star sam / premlad sam / dolazim sam”

    Pogledaj bilo koju sliku s naše ture i prebroj godine osoba na slici. Dolaze različiti profili, od srednjoškolaca do ljudi u šezdesetim, i dolaze sami, u paru, s društvom. Najveći broj ljudi prvi put i dođe sam, i baš se te osobe najbrže uklope, jer nisu zalijepljeni za svoju grupicu nego pričaju sa svima na turi. Godine ovdje nisu ni prednost ni mana. Jedino što se računa je da hoćeš da se popneš gore. Ako si pročitao do ovdje, ti već želiš doći, samo ti je trebalo da neko skine navedene brige s tvoga uma. Evo tačno šta da uradiš, bez daljeg razmišljanja. Cijeli raspored tura ti je ovdje. Dođeš naredni put u sedam ujutro gdje se dogovorimo, prepoznat ćeš nas po ruksacima i termosima. Ostalo ide samo od sebe. Dođi!

  • Šest planina koje zaslužuju malo više pažnje (a vi malo više čizama)

    Šest planina koje zaslužuju malo više pažnje (a vi malo više čizama)

    Budimo iskreni- kada neko u ekipi kaže “Idemo na planinu!”, devet od deset glasova automatski vikne Maglić, Bjelašnica ili Prenj.
    Fer, zasluženo.

    Te planine su klasici iz dobrog razloga. Ali baš zato što su klasici, svi ih jure, parkinzi su puni, a vi na vrhu čekate red da se slikate kao ispred fontane Di Trevi.

    Ono što malo ko spomene jeste da Bosna i Hercegovina ima desetine planina koje nisu nepoznate, manje lijepe ili izazovne. Samo su skromnije i manje posjećene. Ne kriju se, ne traže od vas da ih otkrivate sa GPS-om i kompasom u zubima, naprosto stoje tu, godinama, i čekaju da im neko vrati pažnju koju zaslužuju.

    Mi smo u ovom blogu izdvojili šest takvih. Pet ozbiljnih, te jednu totalno neočekivanu.

    Pa, idemo redom.

    1. Čabulja, planina koja vas neće ostaviti bez daha

    Dvadesetak minuta od Mostara, Čabulja je ona vrsta planine koju lokalci znaju, a turisti propuste jer ih Prenj i Velež preglasno zovu. Nema dramatičnih dvije hiljade metara, ali ima nešto što malo koja planina u regiji ima: divlje konje. Da, baš tako, šetate stazom, imate prelijep pogled na okolinu, i onda vam krdo konja priđe kao da ste slučajno upali u dokumentarac o Mongoliji. Idealna za one koji žele lijep dan u prirodi bez toga da im sutradan svaki mišić u tijelu šalje pismo upozorenja.

    2. Šator, planina sa jezerom koje izgleda kao da ga je neko izdizajnirao baš tu

    Šator je dobio ime po svom obliku, jer izgleda kao šator – logično, niko se ovdje nije previše mučio s maštom. Ali ono što jeste maštovito je Šatorsko jezero, smješteno odmah ispod vrha, ledničkog porijekla, okruženo sa preko 350 izvora. Toliko izvora da je teško zamisliti da neka druga planina u okolini može parirati. Postoji i legenda o slijepoj djevojci Buli koja se umila vodom sa jednog izvora i progledala, tako da, ko zna, možda vas i koljena prestanu boljeti ako ih malo ‘plaknete’; vodom sa Šatora. Ne garantujemo, ali probati se može.

    A zašto je ovo posebno bitno? Pa, planina Šator je u planu aktivnosti Slobodne zone za mjesec septembar 2026. godine. Dakle ako vas ovaj opis bar malo zagolica, pratite nas dalje, jer ćemo objaviti detalje o turi, datumu i prijavama čim sve poslažemo.
    Nemojte da vas ovo jezero dočeka samo na fotkama drugih ljudi.

    3. Cincar, krov nad Livanjskim poljem koji niko ne spominje

    Cincar se nalazi iznad grada Livna, i doseže 2.006 metara, što ga svrstava među ozbiljnije vrhove u zemlji, a opet ga rijetko ko stavlja na listu “moram posjetiti ovu planinu”. Možda zato što ga zasjenjuje slava Dinare koja je tik preko granice. A šteta, jer s vrha Cincara pogled seže na Livanjsko polje, najveće kraško polje u Evropi, i to je prizor koji se ne zaboravlja lako. Kao bonus, u podnožju na visoravni Kruzi žive stotine divljih konja, potomci onih koje su vlasnici pustili u prirodu kada su sedamdesetih godina stigli traktori. Dakle, ako vas Čabulja nije do kraja oduševila konjima, Cincar nudi drugu rundu, samo u krupnijem izdanju.

    4. Bitovnja, planina gdje se moraš odlučiti – Bosna ili Hercegovina

    Koliko god puta ste od Sarajeva išli ka Konjicu – toliko puta ste prošli ispod Bitovnje i totalno je zanemarili. Bitovnja se nalazi sjeverno od grada Konjica, a njen najviši vrh, Lisin, na 1.742 metra, leži tačno na liniji koja razdvaja Bosnu od Hercegovine. Doslovno možete jednom nogom stajati u jednom dijelu zemlje, a drugom u drugom, što je realno vrh fotka za Instagram i odlična tema za politički (ne)korektnu raspravu oko logorske vatre.

    Visoravni Bitovnje su bogate borovnicama i ljekovitim biljem, a planina je i dio starog planinarskog puta koji povezuje Inač, Visočicu, Bitovnju, Zec i Pogorelicu sve do planine Vranice. Ako ste tip ekipe koja voli planirati višednevne ture, ovo je odličan materijal za buduće avanture. Veliki plus su svakako i nekropole stećaka koje možete posjetiti putem. Bravo Bitovnja. Bravo.

    5. Zec, planina koja je više usputna stanica nego glavna atrakcija, i to je u redu

    Da budemo iskreni, Zec nema neku posebnu priču samu za sebe. To je planina koja se nalazi između Bitovnje i Pogorelice, na onom istom starom putu od Kreševa prema Fojnici, i njena uloga je prije svega da vas prebaci od jedne tačke do druge. Tura koja optimalno kreće od predivnog doma Pogorelica i njegovih divnih domaćina, divna šuma, predivne livade, šumsko voće, gljive… Ne treba svaka planina da bude zvijezda dana. Neke su tu da budu solidan prelaz, dobra dionica za istezanje nogu i predah prije sljedećeg uspona. Zec je upravo to, i nema potrebe da se pravdamo zbog toga.

    6. Velež kod Zavidovića, planina koja se samo slučajno zove isto kao poznati Velež

    Znate onaj vic sa tipom koji je bio u Doboju na moru, samo mu je plaža bila malo podaleko? E, pazi sad. Kad kažeš Velež, svako u BiH pomisli na onu dramatičnu hercegovačku planinu iznad Mostara, sa Botinom na skoro dvije hiljade metara, po kojoj je čak i fudbalski klub dobio ime. Ali postoji i jedan mali, sasvim drugi Velež, smješten kod Zavidovića, u centralnoj Bosni, koji se penje na ozbiljnih devet stotina petnaest metara. Da, pročitali ste dobro, devet stotina petnaest. To je razlika od više od hiljadu metara između dvije planine koje nose isto ime, kao da su roditelji birali imena bez ikakvog dogovora.

    Nećemo vas lagati, ovaj Velež se ne penje danima niti zahtijeva alpinističku opremu, ali zaslužuje počasno mjesto na ovoj listi, ne samo zbog tog identitetskog zbunjivanja nego i zbog guste šume i lijepog pogleda na prave planine s njegovog vrha.
    Ako vam neko ikada kaže da je bio na Veležu, a vi ste sigurni da nije imao ni mrvicu zamora u glasu, sad znate zašto. A evo i jedan zanimljiv video, da vam da sliku o Veležu kod Zavidovića.

    Inače, planinarsko društvo Slobodna zona se trudi da vam ove, ali i mnoge druge bisere bosanskohercegovačke prirode, približi kroz planinarske ture i druženja. Nešto od ovoga smo već prošli skupa, nešto planiramo ove godine.

    Šator je sljedeći na redu, u septembru. Ostanite uz nas, pratite stranicu, jer detalji o prijavama i terminu stižu uskoro. Čizme spremne, koljena podmazana, vidimo se na jezeru!

  • Kako izabrati planinarsku obuću?

    Kako izabrati planinarsku obuću?

    Ako ste tek zakoračili u svijet planinarenja, velika je šansa da ste već postavili pitanje: “Mogu li u planine u svojim omiljenim patikama?” Tehnički: možete. Kao što možete i jesti viljuškom supu. Pitanje je samo koliko ćete uživati u iskustvu.

    Planinarska obuća jedan je od najvažnijih komada opreme. Dobra cipela može vam spasiti stopala, koljena, živce i raspoloženje, dok loša može pretvoriti prekrasan izlet u takmičenje za najveći žulj dana. Zato donosimo kratak vodič za sve koji ne znaju razliku između gojzerica i običnih patika.

    1. Nisu sve planine iste, pa ne treba ni svaka obuća biti ista

    Prvo pravilo planinarske obuće glasi: kupujte obuću za teren kojim ćete najčešće hodati.

    Ako planirate lagane šetnje po uređenim stazama i izlete na manje zahtjevne vrhove, lagane planinarske cipele ili trail patike bit će sasvim dovoljne. One su udobne, lagane i neće vas natjerati da se osjećate kao da na nogama nosite dvije cigle.đ

    Za zahtjevnije planinske staze, kamenjare i višesatne ture bolje su visoke planinarske cipele koje pružaju dodatnu podršku gležnju i bolju zaštitu stopala.

    A ako vas privlače ozbiljni planinski poduhvati, snijeg ili visokogorje, tada ulazite u svijet robusnih gojzerica. One možda nisu najlakša obuća na svijetu, ali kada stanete na oštar kamen i ne osjetite ga, shvatit ćete zašto postoje.

    Drugim riječima: za nedjeljnu šetnju po Trebeviću ne trebaju vam cipele za osvajanje
    Himalaja.

    2. Udobnost je važnija od izgleda

    Znamo. Postoje planinarske cipele koje izgledaju toliko dobro da biste ih nosili i na vjenčanje. Međutim, izgled ne bi smio biti glavni kriterij. Prilikom kupnje obratite pozornost na nekoliko stvari:

    – Prsti trebaju imati dovoljno prostora za pomicanje.
    – Peta ne smije kliziti gore-dolje tokom hoda.
    – Cipela vas ne smije pritiskati ni na jednom mjestu.
    – Isprobavajte obuću s planinarskim čarapama, a ne s tankim čarapama koje nosite uz patike.

    Mnogi početnici naprave istu pogrešku – kupe obuću “na knap”. Nakon nekoliko sati hoda stopala lagano nateknu, a tada kreće avantura koju nitko nije planirao. Malo dodatnog prostora sprijeda često znači puno manje boli na spustu, kada stopalo prirodno klizi prema naprijed.

    I još jedna važna stvar: nove planinarske cipele nisu spremne za višednevni pohod odmah nakon izlaska iz prodavnice. Prošetajte ih nekoliko puta po gradu, lokalnom brdu ili šumi. Vaša stopala će vam biti zahvalna.

    1. Vodootpornost je super, ali nije čarolija

    Jedna od najčešćih riječi koje ćete čuti pri kupnji planinarske obuće jeste “vodootporno”. I da, membrana kod čizama poput Gore-Texa, Outdrya, Sympatexa, eVenta ili sličnih materijala može biti odlična stvar.

    Međutim, važno je znati da vodootporno ne znači da možete sat vremena gaziti kroz rijeku i očekivati suha stopala.

    Vodootporna obuća dobro štiti od kiše, mokre trave i lokvi, ali ima i jednu manu, a to je da se sporije suši ako se ipak natopi.

    Za većinu planinara najbolji je kompromis obuća koja štiti od vlage, dobro diše i odgovara uslovima u kojima najčešće planinare.

    I ne zaboravite: čak ni najbolja membrana neće pomoći ako vam voda ulazi preko ruba cipele. Fizika je neumoljiva prema planinarima.

    Zaključak: Kupujte obuću za svoja stopala, ne za tuđe fotografije.

    Najbolja planinarska obuća nije ona koju nosi najiskusniji planinar iz društva niti ona koja izgleda najimpresivnije na Instagramu. Najbolja obuća je ona koja odgovara vašem terenu, vašim stopalima i vašim planinarskim ciljevima.

    Ako tek počinjete, ne trebate odmah kupiti najskuplje gojzerice na tržištu. Uložite vrijeme u isprobavanje različitih modela, poslušajte savjete iskusnijih planinara i zapamtite jedno jednostavno pravilo:
    U planinama možete oprostiti puno toga: zaboravljen sendvič, lošu vremensku prognozu ili krivo skretanje na stazi. Ali loše cipele rijetko opraštaju.

    !!Još jednom naglašavamo: čizme koje kupujete MORAJU ići preko skočnog zgloba, radi izazovnih terena, velike mogućnosti povrede i dodatnih nepotrebnih komplikacija!!

    Sretno na stazama i neka vam jedini tragovi koje ostavljate budu otisci dobrih cipela!

  • Kako planinari mogu pomoći očuvanju prirode?

    Kako planinari mogu pomoći očuvanju prirode?

    Planine su mjesta gdje tražimo mir, čist zrak (pogotovo oni koji žive u BiH u zimskim mjesecima) i odmak od svakodnevice. U Bosni i Hercegovini imamo privilegiju da su mnogi planinski predjeli još uvijek relativno očuvani. Od surovih stijena Prenja i Maglića, do šumovitih padina Vlašića, Sarajevskog Ozrena ili Trebevića, priroda nam i dalje daje osjećaj slobode koji je sve rjeđi (čitaj: zatrpani smo taskovima, notifikacijama, mailovima).

    Ali planine nisu neiscrpan resurs. Sve veći broj posjetilaca, nekontrolirani turizam, divlje deponije, požari i neodgovorno ponašanje ostavljaju trag. Upravo zato planinari mogu imati važnu ulogu u očuvanju prirode, ne samo kao posjetioci, nego i kao njeni čuvari.

    Ostavimo planinu onakvom kakvu smo je zatekli ili još boljom

    Najjednostavniji, ali možda i najvažniji način da planinar doprinese očuvanju prirode jeste odgovorno upravljanje otpadom. Nažalost, na mnogim planinskim lokacijama u BiH nije teško naići na plastične flaše, limenke, maramice ili ostatke hrane. Ponekad to nisu čak ni tragovi planinara, nego vikend izletnika ili nesavjesnih posjetilaca.

    Zato se među planinarima često spominje jednostavno pravilo: ponesi nazad sve što si donio. Jedna puna limenka ima oko 515 grama, a prazna svega 15g, dakle 10 puta je lakše ponijeti je nazad. Ako u ruksaku ima mjesta, pokupiti i poneki komad otpada koji nije naš, mali je gest koji pravi veliku razliku. Zamislimo koliko bi se stanje promijenilo kada bi svaki planinar sa staze ponio makar jednu praznu flašu ili kesicu.

    Oprez s vatrom i odgovorno ponašanje u prirodi

    Vatra na planini može djelovati primamljivo, posebno nakon dugog uspona ili u hladnijim uslovima, ali u BiH ona je i jedan od najvećih rizika za prirodu. Tokom sušnih perioda dovoljan je mali nemar da nastane požar koji se brzo proširi zbog vjetra, suhe vegetacije i nepristupačnog terena. Zato je osnovno pravilo jasno: vatra se pali samo na mjestima gdje je to dozvoljeno i sigurno, najčešće u planinarskim domovima ili označenim zonama. Izvan toga, čak i mali plamen može postati opasnost koju je teško kontrolisati.

    Posebnu pažnju treba obratiti na opuške od cigareta, koji često ostaju dovoljno vrući da zapale suhu travu ili lišće. U planini, takvi mali propusti mogu izazvati velike posljedice. Planinarenje ne ovisi o vatri, nego o odgovornosti. Toplina i ugodna atmosfera mogu se postići i bez plamena, a priroda ostaje sigurna za sve koji dolaze poslije nas.

    Planinski izvori vode nisu neuništivi

    Bosna i Hercegovina je bogata pitkom vodom i brojnim planinskim izvorima. Mnogi od nas tokom ture natoče vodu direktno sa izvora, vjerujući njenoj čistoći. Upravo zbog toga odnos prema tim mjestima mora biti posebno pažljiv.

    Planinski izvor nije samo zgodna stanica za odmor već je dio prirodnog sistema koji često generacijama opskrbljuje okolinu čistom vodom. Nažalost, nije rijetkost vidjeti ostatke hrane, maramice ili tragove neprikladnog pranja posuđa tik uz izvore.

     Korištenje deterdženata ili ostavljanje otpada u blizini vode može dugoročno ugroziti kvalitet izvora koji koriste ljudi, ali i šumske životinje. Ipak smo mi na njihovom terenu zar ne?

    Poštujmo život koji planinu čini živom

    Kada govorimo o prirodi, često mislimo na pejzaže, vrhove i šume. Međutim, planina je mnogo više od pogleda sa vrha. Ona je dom bezbrojnim biljnim i životinjskim vrstama. Bosna i Hercegovina još uvijek ima bogat biodiverzitet. Na pojedinim područjima moguće je naići na tragove medvjeda, vuka, divokoze ili rijetkih vrsta ptica. Upravo zato, način na koji se ponašamo u prirodi ima značaj.

    Pretjerana buka, ostavljanje hrane, približavanje divljim životinjama ili hranjenje životinja mogu poremetiti prirodno ponašanje vrsta. Čak i kada životinju ne vidimo, to ne znači da ona nije tu. Planina nije samo prostor koji mi posjećujemo, nekome je to dom svaki dan.

    Ako vidite neki lijep cvijet za koji niste sigurni, ostavite ga neka raste. Veliki broj biljaka je ugroženo, iako nemamo redovna ažuriranja, ali u Crvenoj knjizi flore FBiH nalazimo na broj od čak 659 ugroženih vrsta, od čega njih 10,94% su kritično ugrožene. Na ovoj listi se nalazi i veliki broj različitih vrsta ljiljana, a posebno je važno spomenuti da je Lilium cattaniae nalazi u ranjivog grupi. Ova vrta ljiljana se između ostalog može naći na Prenju i Čvrsnici.

    Uključimo se u očuvanje staza i planinarske infrastrukture

    Mnogi planinari koriste uređene staze, mostiće, markacije i planinarske domove, a rijetko razmišljaju koliko rada stoji iza toga. U velikom dijelu Bosne i Hercegovine održavanje planinarske infrastrukture ne počiva na institucijama, nego na radu entuzijasta i planinarskih društava. Markiranje staza, obnova putokaza, čišćenje domova ili organizovanje radnih akcija često zavise od volontera.

    Upravo zato članstvo u planinarskom društvu može biti mnogo više od odlaska na izlete. Uključivanje u akcije uređenja i zaštite prirode jedan je od najkonkretnijih načina da planinar vrati nešto planini. Najveći trag koji ostavimo ne mora biti otisak čizme u blatu, nego doprinos koji ostane i nakon nas.

    Očuvanje prirode znači i podršku ljudima koji žive uz planinu

    Planine nisu izolovani prostori. Oko njih žive zajednice koje često čuvaju tradiciju, održavaju puteve, nude smještaj ili domaće proizvode. Kupovina meda od lokalnog proizvođača, domaćeg sira, korištenje usluga planinarskog doma ili angažovanje lokalnog vodiča možda djeluje kao mala odluka, ali za mnoga planinska područja predstavlja važan izvor prihoda. Kada podržimo lokalnu zajednicu, indirektno podržavamo i očuvanje planine.

    Budimo ambasadori planinarske kulture

    Posljednjih godina, posebno od epidemije COVID-19 planinarenje je postalo mnogo popularnije, što je dobra vijest. Sve više ljudi otkriva ljepotu boravka u prirodi. Međutim, s većim brojem posjetilaca dolazi i veća odgovornost. Iskusniji planinari imaju važnu ulogu u prenošenju kulture ponašanja na planini. Ponekad je dovoljno prijateljski objasniti zašto se otpad nosi nazad, zašto se ne skreće sa staze ili zašto nije dobra ideja puštati glasnu muziku na vidikovcu. Planinarska kultura ne prenosi se pravilnicima nego primjerom. Ako želimo da naše planine ostanu lijepe i za naredne generacije, onda očuvanje prirode mora postati sastavni dio svakog koraka koji napravimo na stazi.

  • 7 planinarskih pravila koja mogu spasiti život

    7 planinarskih pravila koja mogu spasiti život

    Planine imaju nešto posebno u sebi. Uče nas strpljenju, poniznosti, poštovanju onoga što je veće od nas. Ali one isto tako traže odgovornost od svakoga ko na njih kroči. Većina nesreća
    u planini ne dešava se zbog pukog nesretnog slučaja, nego zbog sitnih grešaka koje su se, uz malo pažnje, mogle lako izbjeći. Upravo zato postoji nekoliko temeljnih pravila koja svaki
    planinar treba nositi u glavi, kao što nosi kapu i vodu u ruksaku.

    Informiši se prije nego što kreneš. Ruta, dužina, uspon, teren, prognoza vremena, moguće opasnosti na stazi. Planina nije mjesto za improvizaciju i snalaženje u hodu. Dobra priprema
    nije pedanterija, to je jednostavno pola posla.

    Idi u društvu kad god možeš. Ako se nešto desi, povreda, iznenadna promjena vremena, gubitak orijentacije, mnogo je lakše reagovati kada nisi sam. Samoća na planini u tim situacijama podrazumijeva tvoju sposobnost da ostaneš pribran kada stvari ne krenu po planu. Ako pak ideš sam, bar nekome reci gdje ideš i kada se planiraš vratiti. To je minimum koji trebaš imati na umu.

    Ponesi više osnovnog nego što misliš da treba. Iskusni planinari to znaju: bolje nositi nego tražiti. Voda, dodatni sloj odjeće, čeona lampa, mala prva pomoć, karta ili GPS, nešto za vraćanje energije u tijelu. Vrijednosti u planini mogu se promijeniti za svega nekoliko
    minuta, i tada ćeš biti zahvalan za svaku stvar u ruksaku.

    Prati oznake i drži se staze. Markacije nisu tu da ograniče nego da zaštite. Skretanje sa obilježene staze zvuči kao avantura, ali češće znači gubitak orijentacije, ulazak u opasan teren i nepotrebno trošenje energije i vremena.

    Upoznaj svoje granice. Jedna od najčešćih i najopasnijih grešaka u planini jeste precjenjivanje sebe. Umor, pretežak tempo, pogoršanje vremena, to su signali, a ne slabosti. Okretanje nazad uvijek je pametna odluka. Planina nikuda ne ide, bit će tu i sutra i za godinu dana. Planina ne trpi ego, te jako često vrlo lako podsjeti da je njenu snagu nemoguće kontrolisati.

    Uzmi vrijeme ozbiljno. Magla koja se stvori iz ničega, naglo zahlađenje, jak vjetar ili kiša mogu potpuno preokrenuti situaciju na stazi. Ako vidiš da se nebo mijenja, ne čekaj da postane gore. Razmisli o povratku ili pronađi sigurno mjesto. U planini je pravilo
    jednostavno: bolje ranije nego kasno.

    Čuvaj prostor koji koristiš i pomaži onima do kojih dođeš. Ne ostavljaj smeće, ne uništavaj biljke, poštuj pravila. A ako na stazi sretneš nekoga kome treba pomoć, zastani. U planini svi dijelimo isti prostor, i sigurnost često zavisi od onoga što si ti spreman učiniti za nekog drugog.

    Planina može biti jedno od najljepših mjesta na ovom svijetu. Ali samo ako joj pristupimo s poštovanjem koje zaslužuje. Ovih sedam pravila ne zahtijeva nikakvu posebnu opremu ni dugogodišnje iskustvo. Zahtijeva samo malo promišljanja. I to je, na kraju krajeva, ono što planina uvijek nagrađuje.

    Vidimo se na turi!

  • Planine koje mijenjaju ljude

    Planine koje mijenjaju ljude

    Planine imaju poseban način da utiču na ljude. Nekome su bijeg od svakodnevice, nekome izazov, a nekome prostor u kojem prvi put zaista upozna sebe. Pitali smo četiri člana naše zajednice kako ih je planinarenje promijenilo, koji trenutak u planinama im je ostao zauvijek urezan u sjećanje i šta bi poručili nekome ko tek razmišlja da napravi prvi korak prema planinama.

    Njihove priče pokazuju da planine nisu samo mjesta, to su zaista slobodne zone i iskustva koja ostaju s nama dugo nakon što se vratimo u grad.

    Kada planine postanu mjesto mira?

    Za našeg Alena, jednog od najaktivnijih članova kojeg gotovo svi znaju sa naših tura i po odličnim fotkama, planinarenje je vremenom preraslo u hobi i postalo je način pronalaska mira i ravnoteže nakon užurbanih dana.

    Kako nam kaže, u planinama je naučio da su strpljenje i upornost važniji od brzine. Svaki uspon ga podsjeti da čovjek može mnogo više nego što misli, samo ako napravi prvi korak. A nagrada na kraju nije samo osvojeni vrh, nego i onaj osjećaj kada nakon napora staneš i pogledaš oko sebe – nevjerovatni prizori koji ostaju dugo u sjećanju.

    Posebno ga dirnu trenuci kada nakon napornog uspona sjedne na vrh i u tišini posmatra krajolik. Tada shvati koliko smo mali pred prirodom, ali i koliko su naše svakodnevne brige zapravo prolazne. Planine su ga naučile da uspori, da bude prisutan u trenutku i da cijeni jednostavne stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo.

    Planina kao mjesto gdje upoznaš sebe

    Za Jasminu, koja svakodnevno radi s mladima i uvijek promišlja o stvarima kroz nekoliko različitih perspektiva (pa tako i o planinama), boravak u planini ima posebno značenje.

    „Na planini sam upoznala sebe – Jasminu koju nije strah, onu koja može sve što želi“. Tamo je otkrila i da može satima hodati u tišini, a da se osjeća kao da je vodila najljepše razgovore, jer je okružena prirodom koja je glasna u svojoj ljepoti i snazi.

    Jedan trenutak koji joj je posebno ostao urezan u sjećanje jeste njen prvi uspon na Maglić. Zalazak sunca na vrhu, tišina koja govori više od hiljadu riječi i osjećaj da stojiš iznad svega što te inače opterećuje promijenili su način na koji gleda svakodnevne probleme.

    „Tada sam shvatila koliko su naši problemi mali kada ih pogledaš iz druge perspektive“. Planina ju je naučila poniznosti, jer tamo smo uvijek samo gosti. Naučila ju je i da je najljepši pogled gotovo uvijek iza najtežeg uspona.

    Planine nas uče da volimo prirodu

    Za Hannesa, našeg Nijemca koji govori bosanski jezik tečnije nego mnogi naši državljani koji žive van granica BiH, planinarenje je otvorilo potpuno novi pogled na prirodu.

    Hodanje kroz planine pokazalo mu je ljepotu prirode na način koji nikada prije nije mogao doživjeti. Upravo ta udaljenost od svakodnevnog stresa i brzog života produbila je njegovu ljubav prema prirodi i učinila ga svjesnijim koliko je važno štititi je.

    Ne postoji jedan trenutak koji mu je promijenio život, ali postoje iskustva koja će zauvijek pamtiti. Jedno od njih je sedmodnevno planinarenje kroz francuske Alpe sa magarcem. Tokom tog putovanja razvila se posebna veza između ljudi i životinja, uprkos izazovima koje su usput imali.

    Drugo iskustvo koje mu je ostalo posebno u sjećanju je noćni uspon na Trebević sa Slobodnom zonom. Pogled na Sarajevo noću sa planine pokazao mu je grad iz potpuno nove perspektive.

    Planine kao podsjetnik na jednostavnost

    Za jednu od naših članica planine su podsjetnik koliko smo kao ljudi mali pred prirodom i koliko stvari u životu zapravo ne možemo kontrolisati.

    Upravo zato priroda ima gotovo magičan, smirujući efekat. Planina za nju predstavlja savršen bijeg od svakodnevice, mjesto gdje se misli smire, gdje se lakše diše i gdje čovjek na trenutak zastane i shvati koliko je zapravo malo potrebno da se osjeća dobro.

    Prvi korak je najvažniji

    Iako svako od naših sagovornika ima drugačiju priču, svi se slažu u jednom: najteže je napraviti prvi korak.

    Savjet koji šalju onima koji razmišljaju o planinama je jednostavan – ne čekajte savršen trenutak. Ne trebate savršenu kondiciju, najnoviju opremu niti veliko iskustvo. Planina ne traži savršenstvo, traži samo spremnost da krenete.

    Jer planine donose nešto što je teško objasniti riječima: osjećaj mira, snage i radosti. Umor brzo prođe, ali uspomene, pogledi i ljudi koje upoznate ostaju dugo.

    Možda je to i razlog zašto se mnogi, nakon prvog uspona, uvijek iznova vraćaju planinama.

    Hvala našim članovima što su podijelili svoja iskustva, a tebe čekamo na narednoj turi! Samo kreni.

  • Kako čitati planinarske markacije i šta znače planinarske oznake?

    Kako čitati planinarske markacije i šta znače planinarske oznake?

    Ako si tek počeo s planinarenjem – ili si već neko vrijeme na stazama, ali ti i dalje nije baš jasno šta znače sve one oznake kao što su K1, T3, VR2 – ne brini. Nisi jedini!
    U ovom tekstu ćemo jednostavno objasniti kako se čitaju planinarske markacije i šta znače oznake koje često koristimo u opisima tura.

    Šta su planinarske markacije?

    Planinarske markacije su znakovi koji nam pokazuju kuda ide staza, koliko je zahtjevna i šta možemo očekivati na terenu.
    Najčešće ih vidiš kao crveno-bijele krugove na drveću, stijenama ili stubovima, ali u opisima tura se dodatno koriste oznake težine i zahtjevnosti.

    Prema pravilniku o označavanju planinarskih staza Planinarskog saveza FBiH planinarske staze se označavaju Knafelčevom markacijom. Svi planinari i većina ljubitelja prirode upoznati su sa planinarskom markacijom (Knafelčevom markacijom).

    Za izum ovih korisnih oznaka za planinarske staze priznanje dajemo slovenskom planinaru, nastavniku i kartografu Alojzu Knafelcu, koji je još 1922. godine osmislio i u praksu uveo ovaj znak. Legenda među planinarima kaže da mu je za inspiraciju poslužio leptir Apolon (Parnassius apollo) koja je inače zaštićena i ugrožena vrsta u Europi.

    U Bosni i Hercegovini nemamo jasnih podataka o brojnosti i svim staništima ovoga leptira, mada se najčešće pominju planine Grmeč i Klekovača. (izvor: https://psbih.ba/aktivnosti-saveza/100-godina-knafelceve-markacije/)

    Oznake na planinarskim putevima

    ▪ Osnovne markacije

    ▪ Pomoćne markacije na tlu

    ▪ Oznake na livadama ili u kamenjaru

    ▪ Dodatne oznake

    ▪ Natpisi, putokazi i oglasne table

    ▪ Neplaninarske table

    Vrste markacije

    Postoji više vrsta pomoćnih oznaka različitog izgleda i načina postavljanja, ali njihova osnovna svrha je jasna – omogućiti sigurnu i neprekidnu orijentaciju na stazi. Oznake moraju biti dobro uočljive i postavljene tako da se sa svake vidi prethodna i naredna.

    Na raskrižjima i odvojcima potrebno je postaviti usmjeravajuće putokazne table, dok se na polaznim tačkama i ispred planinarskih objekata preporučuje postavljanje informativnih tabli s mapom područja i ucrtanim stazama. Evo osnovnih vrsta:

    1. Okrugla markacija

    Okrugla markacija se ubraja u osnovnu oznaku. Najčešće je to crveni krug s bijelom tačkom u sredini. Ona je najčešća oznaka na našim stazama.

    Naći ćemo ih na drveću, ogradama, kućama, kamenju, stubovima, stijenama…

    2. Pojasne markacije

    Obzirom da je riječ o prirodi, nije uvijek moguće crtati okruglu markaciju. U tom slučaju se označava put s pojasnom markacijom na tanko drvo ili neku cijev/stub. U pitanju je bijela crta uokvirena s crvenim crtama. A ako ipak nemamo veće drvo, onda se crta dvostruka pojasna markacija kako bi bila lakše uočljiva. 

    Dodatne markacije na tlu

    3. Okrugla markacija s dodatnim crtama

    Nju ćemo naći na kamenju s dvije dodatne crvene crte koje usmjeravaju pogled najbližim susjednim markacijama.

    4. Crvena crta

    Ovu markaciju najčešće možemo vidjeti na kamenju na livadama ili u kamenjaru između dvije markacije. Stavljaju se iz dva razloga – staza nije dovoljna vidljiva ili je nema pa je razmak između markacija manji. 

    Dodatne oznake uz okruglu markaciju

    5. X

    Uz okruglu markaciju X se ubraja među najvažnije oznake na planinarskoj stazi. Ova oznaka označava križanje, račvanje ili odvojke planinarskih puteva, a postavlja se u pravilu oko 30-50 metara od križanja. Kada dođemo do križanja staza, većinom možemo očekivati dodatne ploče ili strelice koje označavaju pojedine staze. 

    6. Strelica

    Ispod okrugle markacije možemo uočiti i strelice, a to označava naglu promjenu smjera. Uvijek prati strelicu. 

    7. Slovo i brojke

    Možemo naići i na slova i brojke ispod markacije. Slovo nam govori da tom stazom vodi trasa planinarske obilaznice, dok broj označava brojčanu oznaku markiranog puta. 

    8. Natpisi, putokazi i ploče

    Često na samom početku planinarske staze i prije svega na križanju puteva možemo uočiti i razne natpise, putokaze i ploče koji nam olakšavaju snalaženje. Strelice na križanjima govore gdje ide koja staza, a najčešće saznamo i prosječno vrijeme koje nam je potrebno do odabranog cilja (najčešće planinarskog doma/skloništa ili vrha). 

    Izvori: https://underdreamskies.com/2020/11/18/sto-su-markacije-i-kako-nam-pomazu-na-planinarskoj-stazi/; https://bracobabic.com/2020/10/04/markiranje-planinarskih-staza-i-puteva-u-bih/

    Kada govorimo o parametrima zahtjevnosti staze, mi u Slobodnoj Zoni koristimo tri glavne grupe oznaka:

    • K – kondicija
    • T – tehnička zahtjevnost
    • VR – visinska razlika (uspon)

    Hajmo redom!

    K – kondicijska zahtjevnost (K1 do K4)

    Ova oznaka govori koliko je tura fizički naporna, bez obzira na tehniku.

    • K1 – lagana šetnja
      Pogodno za početnike, porodice, rekreativce. Nema žurbe, ide se opušteno.
    • K2 – umjerena kondicija
      Malo duže hodanje, blagi usponi. Ako redovno šetaš – ovo je ok.
    • K3 – zahtjevna kondicija
      Duža tura, jači usponi, potrebna je solidna forma i malo iskustva.
    • K4 – vrlo zahtjevna
      Cjelodnevne ture, veliki usponi, tempo jači. Za iskusne planinare.

    T – tehnička zahtjevnost terena (T1 do T4)

    Ovdje gledamo kakav je teren, ne koliko si umoran.

    • T1 – laka, uređena staza
      Šumski putevi, livade, jasno označeno.
    • T2 – planinarska staza
      Kamenje, korijenje, uži prolazi.
    • T3 – zahtjevan teren
      Strmije dionice, sipar, stijene, često treba koristiti ruke za balans.
    • T4 – vrlo zahtjevno
      Izloženi dijelovi, grebeni, sajle ili klinovi. Nije za početnike.

    VR – visinska razlika (VR1 do VR5)

    Oznaka VR pokazuje koliki je ukupni uspon tokom ture.

    • VR1 – do 300 m uspona
    • VR2 – 300–600 m
    • VR3 – 600–900 m
    • VR4 – 900–1200 m
    • VR5 – preko 1200 m uspona

    Što je veći VR – više se “diše na škrge”.

    Kako sve to izgleda u praksi?

    Eh sada, ono najvažnije – kako čitati kombinaciju oznaka? Evo nekoliko praktičnih primjera:

    K1 / T1 / VR1
    -Lagana šetnja, laka staza, mali uspon. Ova tura je idealna za početnike, prve izlete i lagani vikend.

    K2 / T2 / VR2
    -Umjeren tempo, planinarska staza, solidan uspon. Ova tura je super za rekreativce i ljude koji već vole planinu.

    K3 / T3 / VR3
    -Teža tura, zahtjevan teren, dosta penjanja. Potrebna je dobra kondicija i poželjno je prethodno iskustvo.

    K4 / T4 / VR5
    -Ozbiljna planinarska avantura, najpogodnija za iskusne planinare, te zahtjeva dobru opremu i stabilno vrijeme.

    Na primjer, ako vidiš da piše:
    K1 / VR2 / T3

    To znači da je tura:

    • kondicijski lagana
    • ima solidan uspon
    • tehnički zahtjevni dijelovi (kamenje, strmina)

    Dakle – nije fizički preteško, ali treba biti oprezan na terenu.

    Zašto je važno znati ove oznake?

    Jer ti pomažu da:

    • izabereš turu prema svojim mogućnostima
    • ne precijeniš sebe (i ekipu)
    • uživaš u planini bez stresa i nepotrebnog rizika

    Planina je najljepša kad joj pristupiš pametno i zato je bitno informisati se o samoj stazi, obavijestiti najbliže osobe o svom kretanju i čitati planinarske oznake!

    Naravno, ne zaboravi najvažnije: moramo poštovati planinu!

    Ako imaš dilemu oko neke ture ili oznake – pitaj nas – kontakte imaš ovdje na web stranici, te na društvenim mrežama.

    Vidimo se na stazi!

  • Planina kao Slobodna zona!

    Planina kao Slobodna zona!

    Slobodna. Planina. Nose u sebi izdržljivost, strpljenje, snagu i prkos. Nose ideale. Nose vjeru u bolje. Zar postoje dvije riječi koje prirodnije idu jedna uz drugu?

    Ako ste se ikada pitali kako i zašto je nastalo Planinarsko društvo Slobodna zona, odgovor ne leži u statutu, zapisniku ili datumu osnivanja. Odgovor leži u životu. U jednoj fazi života. U potrebi da se diše punim plućima.

    Slobodna zona je, prije svega, emocija. Za neke od nas jedna od onih rijetkih emocija koje ostanu zapisane duboko, bez obzira koliko godina prođe. Nekada davno, u vrijeme koje danas zvuči gotovo nestvarno, postojala je grupa, tada mladih ljudi, koji su vjerovali da Sarajevo može biti bolje mjesto. Mjesto za odrastanje, za druženje, za slobodan izraz misli, stavova i osjećaja. U Starom Gradu, s puno entuzijazma i još više naivnog optimizma, od deponije je nastala zelena oaza. Prostor susreta, muzike, predstava, urbane bašte, koncerata, izložbi i razgovora koji traju do kasno u noć. Sve je bilo moguće, barem na trenutak.

    Možda takvi trenuci u ovom gradu često kratko traju. Političko-građevinsko-kapitalistička stvarnost nije imala sluha za ideju da mladi imaju prostor koji nije pod nečijom kontrolom. Prva Slobodna zona ugašena je naglo i grubo, kao da nikada nije ni postojala.

    Ipak, neke ideje se ne mogu trajno ugasiti. Samo promijene oblik.

    Poput feniksa, Slobodna zona se ponovo podigla. Ovoga puta dodala je predznak Planinarsko društvo i povukla se tamo gdje buka ne dopire tako lako, tamo gdje beton nema posljednju riječ. Na planinu. Ljubav prema prirodi već je postojala, samo je čekala svoj prostor. Grupa je rasla, ljudi su dolazili, neki ostajali, neki se vraćali, ali duh je ostajao isti.

    Danas je PD Slobodna zona mnogo više od planinarskog društva. To je mjesto prvih koraka za one koji nikada nisu nosili gojzerice. To su pogledi koje mnogi sami možda ne bi vidjeli. To su prijateljstva koja počnu na usponu, a nastave se godinama kasnije. Sa Slobodnom zonom nije najvažnije osvojiti vrh. Važno je da svi stignemo gdje smo krenuli. Da se usput sačeka. Da se podijeli voda, čokolada, šala i tišina. Da se smijemo, da se umorimo, da se malo pomaknemo izvan vlastitih granica i onda shvatimo da su te granice bile samo u našim glavama.

    Naši pohodi su i motivacija i terapija. Bude tu fizičkog napora, naravno, ali mentalna satisfakcija je ono zbog čega se ljudi vraćaju. Planina nas uči strpljenju, skromnosti i zajedništvu. Uči nas da nema prečica, ali da je put uvijek vrijedan truda.

    U Slobodnoj zoni dobrodošli su svi. Ljudi dobrog srca, otvorenog uma, pozitivne energije. Svi koji žele upoznati planinu, prirodu i sebe iz malo drugačije perspektive. Naša želja je jednostavna: dati ljudima priliku. Priliku da izađu iz grada, iz rutine, iz buke i da se, barem na jedan dan, osjete slobodno.

    Jer sloboda i planina, jednom kada se sretnu, rijetko se više razdvajaju.