Blog

Planine imaju poseban način da utiču na ljude. Nekome su bijeg od svakodnevice, nekome izazov, a nekome prostor u kojem prvi put zaista upozna sebe. Pitali smo četiri člana naše zajednice kako ih je planinarenje promijenilo, koji trenutak u planinama im je ostao zauvijek urezan u sjećanje i šta bi poručili nekome ko tek razmišlja da napravi prvi korak prema planinama.

Njihove priče pokazuju da planine nisu samo mjesta, to su zaista slobodne zone i iskustva koja ostaju s nama dugo nakon što se vratimo u grad.

Kada planine postanu mjesto mira?

Za našeg Alena, jednog od najaktivnijih članova kojeg gotovo svi znaju sa naših tura i po odličnim fotkama, planinarenje je vremenom preraslo u hobi i postalo je način pronalaska mira i ravnoteže nakon užurbanih dana.

Kako nam kaže, u planinama je naučio da su strpljenje i upornost važniji od brzine. Svaki uspon ga podsjeti da čovjek može mnogo više nego što misli, samo ako napravi prvi korak. A nagrada na kraju nije samo osvojeni vrh, nego i onaj osjećaj kada nakon napora staneš i pogledaš oko sebe – nevjerovatni prizori koji ostaju dugo u sjećanju.

Posebno ga dirnu trenuci kada nakon napornog uspona sjedne na vrh i u tišini posmatra krajolik. Tada shvati koliko smo mali pred prirodom, ali i koliko su naše svakodnevne brige zapravo prolazne. Planine su ga naučile da uspori, da bude prisutan u trenutku i da cijeni jednostavne stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo.

Planina kao mjesto gdje upoznaš sebe

Za Jasminu, koja svakodnevno radi s mladima i uvijek promišlja o stvarima kroz nekoliko različitih perspektiva (pa tako i o planinama), boravak u planini ima posebno značenje.

„Na planini sam upoznala sebe – Jasminu koju nije strah, onu koja može sve što želi“. Tamo je otkrila i da može satima hodati u tišini, a da se osjeća kao da je vodila najljepše razgovore, jer je okružena prirodom koja je glasna u svojoj ljepoti i snazi.

Jedan trenutak koji joj je posebno ostao urezan u sjećanje jeste njen prvi uspon na Maglić. Zalazak sunca na vrhu, tišina koja govori više od hiljadu riječi i osjećaj da stojiš iznad svega što te inače opterećuje promijenili su način na koji gleda svakodnevne probleme.

„Tada sam shvatila koliko su naši problemi mali kada ih pogledaš iz druge perspektive“. Planina ju je naučila poniznosti, jer tamo smo uvijek samo gosti. Naučila ju je i da je najljepši pogled gotovo uvijek iza najtežeg uspona.

Planine nas uče da volimo prirodu

Za Hannesa, našeg Nijemca koji govori bosanski jezik tečnije nego mnogi naši državljani koji žive van granica BiH, planinarenje je otvorilo potpuno novi pogled na prirodu.

Hodanje kroz planine pokazalo mu je ljepotu prirode na način koji nikada prije nije mogao doživjeti. Upravo ta udaljenost od svakodnevnog stresa i brzog života produbila je njegovu ljubav prema prirodi i učinila ga svjesnijim koliko je važno štititi je.

Ne postoji jedan trenutak koji mu je promijenio život, ali postoje iskustva koja će zauvijek pamtiti. Jedno od njih je sedmodnevno planinarenje kroz francuske Alpe sa magarcem. Tokom tog putovanja razvila se posebna veza između ljudi i životinja, uprkos izazovima koje su usput imali.

Drugo iskustvo koje mu je ostalo posebno u sjećanju je noćni uspon na Trebević sa Slobodnom zonom. Pogled na Sarajevo noću sa planine pokazao mu je grad iz potpuno nove perspektive.

Planine kao podsjetnik na jednostavnost

Za jednu od naših članica planine su podsjetnik koliko smo kao ljudi mali pred prirodom i koliko stvari u životu zapravo ne možemo kontrolisati.

Upravo zato priroda ima gotovo magičan, smirujući efekat. Planina za nju predstavlja savršen bijeg od svakodnevice, mjesto gdje se misli smire, gdje se lakše diše i gdje čovjek na trenutak zastane i shvati koliko je zapravo malo potrebno da se osjeća dobro.

Prvi korak je najvažniji

Iako svako od naših sagovornika ima drugačiju priču, svi se slažu u jednom: najteže je napraviti prvi korak.

Savjet koji šalju onima koji razmišljaju o planinama je jednostavan – ne čekajte savršen trenutak. Ne trebate savršenu kondiciju, najnoviju opremu niti veliko iskustvo. Planina ne traži savršenstvo, traži samo spremnost da krenete.

Jer planine donose nešto što je teško objasniti riječima: osjećaj mira, snage i radosti. Umor brzo prođe, ali uspomene, pogledi i ljudi koje upoznate ostaju dugo.

Možda je to i razlog zašto se mnogi, nakon prvog uspona, uvijek iznova vraćaju planinama.

Hvala našim članovima što su podijelili svoja iskustva, a tebe čekamo na narednoj turi! Samo kreni.

Slobodna. Planina. Nose u sebi izdržljivost, strpljenje, snagu i prkos. Nose ideale. Nose vjeru u bolje. Zar postoje dvije riječi koje prirodnije idu jedna uz drugu?

Ako ste se ikada pitali kako i zašto je nastalo Planinarsko društvo Slobodna zona, odgovor ne leži u statutu, zapisniku ili datumu osnivanja. Odgovor leži u životu. U jednoj fazi života. U potrebi da se diše punim plućima.

Slobodna zona je, prije svega, emocija. Za neke od nas jedna od onih rijetkih emocija koje ostanu zapisane duboko, bez obzira koliko godina prođe. Nekada davno, u vrijeme koje danas zvuči gotovo nestvarno, postojala je grupa, tada mladih ljudi, koji su vjerovali da Sarajevo može biti bolje mjesto. Mjesto za odrastanje, za druženje, za slobodan izraz misli, stavova i osjećaja. U Starom Gradu, s puno entuzijazma i još više naivnog optimizma, od deponije je nastala zelena oaza. Prostor susreta, muzike, predstava, urbane bašte, koncerata, izložbi i razgovora koji traju do kasno u noć. Sve je bilo moguće, barem na trenutak.

Možda takvi trenuci u ovom gradu često kratko traju. Političko-građevinsko-kapitalistička stvarnost nije imala sluha za ideju da mladi imaju prostor koji nije pod nečijom kontrolom. Prva Slobodna zona ugašena je naglo i grubo, kao da nikada nije ni postojala.

Ipak, neke ideje se ne mogu trajno ugasiti. Samo promijene oblik.

Poput feniksa, Slobodna zona se ponovo podigla. Ovoga puta dodala je predznak Planinarsko društvo i povukla se tamo gdje buka ne dopire tako lako, tamo gdje beton nema posljednju riječ. Na planinu. Ljubav prema prirodi već je postojala, samo je čekala svoj prostor. Grupa je rasla, ljudi su dolazili, neki ostajali, neki se vraćali, ali duh je ostajao isti.

Danas je PD Slobodna zona mnogo više od planinarskog društva. To je mjesto prvih koraka za one koji nikada nisu nosili gojzerice. To su pogledi koje mnogi sami možda ne bi vidjeli. To su prijateljstva koja počnu na usponu, a nastave se godinama kasnije. Sa Slobodnom zonom nije najvažnije osvojiti vrh. Važno je da svi stignemo gdje smo krenuli. Da se usput sačeka. Da se podijeli voda, čokolada, šala i tišina. Da se smijemo, da se umorimo, da se malo pomaknemo izvan vlastitih granica i onda shvatimo da su te granice bile samo u našim glavama.

Naši pohodi su i motivacija i terapija. Bude tu fizičkog napora, naravno, ali mentalna satisfakcija je ono zbog čega se ljudi vraćaju. Planina nas uči strpljenju, skromnosti i zajedništvu. Uči nas da nema prečica, ali da je put uvijek vrijedan truda.

U Slobodnoj zoni dobrodošli su svi. Ljudi dobrog srca, otvorenog uma, pozitivne energije. Svi koji žele upoznati planinu, prirodu i sebe iz malo drugačije perspektive. Naša želja je jednostavna: dati ljudima priliku. Priliku da izađu iz grada, iz rutine, iz buke i da se, barem na jedan dan, osjete slobodno.

Jer sloboda i planina, jednom kada se sretnu, rijetko se više razdvajaju.